Prošlo je mnogo vremena otkad smo se moj školski drug i ja u Sarajevu ukrcali na voz prema zapadu. Od Ljubljane smo nastavili autostopirati do naše stare jugoslovenske granice. Prešli smo je pješke. Četrdeset godina kasnije budim se u gluho doba na istom graničnom prelazu, Fernetići. Ovaj put sam. Nakon što sam gotovo obišao cijeli svijet, nalazim se ponovo na tački polaska, novi stari ja. Dok me proganjaju duhovi sjećanja, kao da sam duboko u kostima osjećao sve te odsudne momente, mada sam ih jedva mogao prepoznati. Ponekad bi mi se činilo da više živim u toj bogatoj prošlosti, a da je sadašnjost, kao iza nekog vela magle, prigušena sijala poput blijedog sunca. Baš kao što ga danas blokiraju u borbi protiv globalnog zagrijavanja. Nakon što sam gotovo obišao planetu, sveprisutna razlika koju osjećam, pogotovo nakon odlaska iz Australije, kao da je nebo presvučeno nekom prozirnom tankom svilom. Više nije plavo kao nekad. Ništa više nije isto. Čak i zgrade na graničnom prelazu izgledaju drugačije. Sablasno puste. Suočavam se s činjenicom da se čitav moj život pretvorio u knjigu čiji sam protagonist, a ne autor. Neispisane stranice nastavljaju se otvarati predamnom, dok me putevi sudbine vode preko zaboravljenih predjela prema nepoznatom kraju. Koji je ujedno i novi početak.